Izgubljeni u napadu

Žuti su odigrali najlošiju napadačku utakmicu godine. I to kada? Baš onda kada im je u goste došao lider prvenstva. Igokea se pokazala kao dobro posložena ekipa koja zna što hoće. Što se naravno ne bi moglo reći za igrače Splita. Trener žutih Mladen Erjavec je rekao da ne želi tražiti alibi u bolesti skoro cile ekipe. I to je legitimno i u redu. Stoga niti ja neću spominjati tu temu. Pravit ću se kao da su svi bili zdravi i kao da su cili tjedan trenirali...

Prva četvrtina je jedina četvrtina u kojoj možemo biti zadovoljni sa prikazanom igrom, a naročito sa igrom Filipa Kraljevića koji je pokazao da se na njega itekako treba računati u budućnosti. Nije se tada primjećivao nikakav manjak energije i sve je izgledalo kao i obično na splitskim Gripama. U drugoj četvrtini dolazi do neobjašnjivog pada. Ne toliko u obrani koliko u napadu. Splitski napadi ostaju bez pravog rezultata, ali ne na način da je obrana Igokee isforsirala grešku, već se promašuje nemoguće, a ziceri cure iz obruča. Sa druge strane gostujući igrači koriste taj poklon i polako ali sigurno podižu svoje vodstvo. Na poluvrijeme se otišlo sa rezultatom 30:35, a kako su žuti igrali dobro su i prošli. Na kraju krajeva još uvik su bili u utakmici. Tinjala je nada da će se u nastavak ući žešće, da će se uhvatiti zraka. Da će se napokon probuditi naši najjaći aduti Vukušić, Vujčić, Mimica, Sobin. Ali od toga nije bilo ništa. Ista se priča nastavila i u trećoj četvrtini. Istini za volju domaći su u dva navrata vatali nekaksv priključak. Trica Vukušića je probudila nekakvu nadu, ali Jorović je sa druge strane činia čuda. Najbolji potez utakmice mu je svakako trica u padu pod blokom i uz to dodatno slobodno bacanje. Nakon toga je još uspija blokirati indisponiranoga Ivana Mimicu za kojega slobodno možemo konstatirati da je daleko od prave forme.

Posebno se moram osvrnuti na igru Splita u posljednjih nekoliko minuta kada nam je nadsušno trebala trica da se vratimo u utakmicu. To su bili trenuci kada vjerovali ili ne nitko od žutih nije nije želio preuzesti odgovornost i puknit po košu. Tu ćemo svakako apostrofirati Mimicu koji je svima na tribinama čupao živce sa svojim pokušajima ulaza pod koš. Isto tako moramo spomenuti i napadačke skokove Dijana koji je pokušajima odbijanaca uglavnom poklanjao balune igračima Igokee. U najavi utakmice je Vukušić govorija kako žele pobijediti u ovoj utakmiciu. Valjda je sada svima jasno da sama želja nije dovoljna za pobjedu. Treba nešto i odigrati.

Poraz nije katastrofalan, ali je bolan. Bolan je zato šta se ova utakmica mogla i morala dobit. Pogotovo zato šta je protivnik ovoga puta bija zreo za poraz.