Neku večer sam na Al Jazeera Balkans pratija jednu emisiju koja nema veze sa športom... Voditetiljica Mirjana Hrga, emisija Kontekst. Našli se filmaši-režiseri i pričaju o svojoj branši.
Prošlo je 65 godina od snimanja prvog filma na prostoru bivše Jugoslavije. Sarajevo predstavlja Dino Mustafić, Beograd Goran Marković, a Zagreb Dalibor Matanić. I nekako dođu do zaključka da u državama koje su nastale raspadom Jugoslavije samo film i šport funkcioniraju pozitivno.
Postavljaju pitanje što ne valja sa društvom. Međutim, malo zatim, nakon kratke rasprave dođu do zaključka da i u te dvije grane, filmu i sportu, samo jaki pojedinci uspijevaju. Slože se da nema sustava.
Za primjer uspješnih pojedinaca uzmu Kosteliće, te sa žaljenjem konstatiraju da nemamo ekipni šport.
Tada Matanić kaže nešto što ZVONI u ušima: Kostelići su dobar primjer individualizma. Međutim u Hrvatskoj su u sportu problem sportske organizacije. Sportske organizacije su zadnje, zadnje, ono zadnje blato iz kojega treba čupati i spašavati sportaše. Nakon toga konstatira da je na svu sreću filmska industrija ipak u boljem stanju i da film ide pozitivnim smjerom.
Za nekoliko minuta emisija je privedena kraju. Sjedim i razmišljam. Mislim se da li je uopće potrebno prenijeti ono što ZVONI u ušima. Je li moguće da su Matanić i ostali vidili ono što odgovorni ne vide?
[Piše: "Zeško"]
Da li je moguće da svi vide, a odgovorni ne?
8. prosinca 2011. u 21:55 /
